Otkuda hrvatske božićne pjesme?

Božićno je vrijeme ljudima većinom najdraže i najopuštenije u godini. Kraj je godine, zbrajaju se dojmovi protekle godine, puno je lijepe hrane i vina, svi su veseli i raduju se rođenju Spasitelja svijeta.

U hrvatskom je narodu mnogo običaja vezano baš uz božićno vrijeme. Uz sijanje pšenice na svetu Luciju, paljenje badnjaka i kićenje bora na Badnji dan, čestitara na Božić svaki kraj Hrvatske ima neke svoje specifične običaje. Tako Istrani imaju svoja ognjišća i peku cukerančiće i povitice, Međimurci “darivaju bunar“, Zagorci šibaju djecu za bolje zdravlje, Slavonci imaju običaj “položaja“, u Dalmatinskoj Zagori vraćaju posuđene stvari na Badnjak, u Hercegovini se “gobinja” na Badnje jutro, u Splitu se pjeva ispod ure na Silvestrovo, a u Dubrovniku se kolendava na Badnju večer. I da, pjevaju se božićne pjesme, od ponoćke do Krštenja Gospodinova, što je nedjelja iza Sv. tri kralja.

Odakle dolaze i kako su nastale te pjesme, koje svake godine na misama pjevamo, na koncertima čujemo i sa radija slušamo?

Nastanak božićnih pučkih pjesama

Pučke božićne pjesme nastajale su stoljećima dok nisu dobile svoj današnji oblik. Pošto su se prenosile s koljena na koljeno, neke su nestajale, a ove koje su “preživjele” mijenjale su se vremenom i ovisno o geografskom području. Nadahnute su etno glazbom našega naroda uz prisutnost utjecaja gregorijanskih napjeva i potvrda su ogromne kulturne raznolikosti hrvatskog puka. Janko Barlè, poznati zagrebački povjesničar i etnolog dokazao je da se našim suvremenim popularnim božićnim pjesmama (Kyrie eleison, Svim na zemlji,  Radujte se narodi, O Betleme itd.) ne može naći traga prije 19. stoljeća, što potvrđuje tezu originalnosti, tj. da su napjevi ipak morali, u nekom trenutku, nastati upravo na našem tlu.

Mnoge su i brojne pjesme susjednih naroda koje su zaživjele u našem narodu, a vremenom su se stapale te postale dio i naše baštine. Takve su “U se vrime godišća“, koja je naš prijevod latinske “In hoc anni circulo“, zapisana je kao “Va se vrime godišća” u Beramskom misalu iz 15. stoljeća; “Spavaj, spavaj, ditiću“,  ali i one ‘internacionalne’ poput “Adeste fideles” (prev. “Pristupite vjerni”) i “Stille nacht” (prev. “Tiha noć”).

 

O datumu Božića i Nove godine

Božić se do kraja IV. stoljeća obilježavao 6. siječnja, da bi potom bio premješten na 25. prosinca kako bi se potisnula od cara Aurelija uvedena rimska svetkovina Natalis Solis Invicti, tj. Rođenje nepobjedivog sunca, koja je padala u vrijeme zimske obratnice. Kršćani su taj dan Isusovog rođenja, 25. prosinac, smatrali i početkom nove godine. U razdoblju obnovljenog Zapadnog rimskog carstva gotovo je u čitavoj Europi početak nove godine bio na Božić. I hrvatska božićna pjesma “Narodil nam se kralj nebeski” sa stihom ‘na tom mladom letu veselimo se’ upućuje na to da je Božić bio prvi dan nove godine. Tek 1691. Crkva prihvaća 1. siječnja kao datum Nove godine. Kršćanstvo je u potpunosti uspjelo potisnuti rimsku svetkovinu rođenja nepobjedivog sunca, ali je ipak mnogo poganskih običaja, doduše izmijenjenih i prilagođenih, zadržano u puku.

 

Zapisi božićnih pjesama kroz povijest – najznačajniji zbornici i pjesmarice 

Prema sačuvanom rukopisnom glagoljskom Pariškom zborniku – Code Slave 11 iz 14. stoljeća najstarija i prva zabilježena hrvatska narativna božićna pjesma je Bog se rodi v Vitliomi (link na pjesmu).

Popriličan broj popijevki, njih 13, nalazi se u jednoj od najstarijih zbirki narodnoga duhovnog sadržaja, u poznatoj Pavlinskoj pjesmarici iz 1644. godine, te u jednom od značajnijih hrvatskih zbornika, Cithara octochorda iz 1701. godine, koji sadrži 29 božićnih napjeva.  Uz te dvije najznačajnije zbirke, bitna je i pjesmarica iz l803., Napivi bogoljubnih cerkvenih pisamah, Budim l850., koja je nastala na istoku Hrvatske, i Hrvatski crkveni kantual, Zagreb 1934. i hrvatska liturgijska pjesmarica Pjevajte Gospodu pjesmu novu iz 1985.

Cithara Octochorda – neiscrpan izvor inspiracije 

Cithara Octochorda je najvažniji i najopsežniji tiskani zbornik latinskih i hrvatskih crkvenih napjeva, gdje su hrvatski tekstovi napisani na onodobnoj klasičnoj kajkavštini. Izvorno se pojavio u tri izdanja i to 1701.g. (tiskano u Beču), zatim drugo izdanje iz 1723.g (Beč) i treće izdanje 1757.g. (Zagreb). Na izdanju Cithare nije navedeno ime autora, jer ustvari zbirka je kompilacija s raznih strana iz raznih starijih izvora (liturgijske knjige, Sv.Evangeliomi N.Krajačevića, Pavlinski zbornik itd.) ili su napjevi izvorno narodni.  Cithara Octochorda (u prijevodu – osmožična) podijeljena je na osam dijelova, prema crkvenoj godini (Advent – Božić – Korizma – Uskrs – Nedjelje kroz godinu – Slavlja Blažene Djevice Marije – Svetačka slavlja – Pokojničko bogoslužje), a od 19. je stoljeća neiscrpan izvor nadahnuća mnogim hrvatskim skladateljima (Kolander, Novak, Dugan).

Jedan od najvećih hrvatskih etnologa 20. stoljeća, Milovan Gavazzi, govorio je  da se poneke hrvatske božićne pjesme svrstavaju “među najstarije primjere hrvatskog stihotvorstva”, i da se može lako provjeriti da je upravo hrvatska baština najbogatija božićnim pjesmama, te se rijetko koji narod može s Hrvatima po tome usporediti. Teško je i pobrojiti sve kolende i napitnice, od kojih je jedan dio zapisan i izvodi se i danas.

 

*objašnjenja nekih navedenih običaja:

  • cukerančići – istarska autohtona slastica, slično fritulama
  • istarska povitica – orahnjača koja se pravi za Božić i Uskrs
  • darivanje bunara (Međimurje) – na Božićno jutro muškarci bacaju u bunar kolač,jabuku i sol, a cure iza polnoćke u nekim mjestima u bunar bacaju orahe i jabuke, zazivajući tako dobru sreću i zdravlje
  • običaj šibanja (Zagorje) – tri dana po Božiću slijedi Herodeševo (Nevina dječica), očevi bi šibali djecu vjerujući da će prenijeti na njih tako bolje zdravlje, u spomen na dan kad je Herod dao ubiti dvije tisuće djece mlađe od 2 godine. Iza šibanja djecu bi darivali
  • položaj – u Slavoniji se vjerovalo (Bunjevački Hrvati imaju sličan običaj) da na božićno jutro prva osoba koja uđe u kuću mora biti muško, i njega su zvali položaj, te ga posipali pšenicom i darivali. Ulazak prvo ženske osobe u kuću značio je lošu sreću
  • gobinjanje – običaj u Hercegovini, muškarci povedu sinove rano ujutro na Badnjak, sa blagoslovljenim granama bršljana se prvo ide na groblje gdje se grane stavljaju na grobove (gobinjaju se) i pomole se za svoje pokojne, a onda se “gobinja” sva imovina, kuće, štale, vozila itd.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s